Svoju svestranost i široka umjetnička interesovanja slikarka Dubravka Milivojević, Beograđanka koja živi u Kotoru, predstavila je na svojoj drugoj samostalnoj izložbi u Podgorici, otvorenoj u „Bluz baru”. Plesnim performansom i fotografijama koje su se smjenjivale na video bimu Milivojević je napravila uvod u postavku „Daleko preko granice”, koju čine slike i eksperimentalni radovi napravljeni u kombinaciji crteža i ulja na platnu. Platna Dubravke Milivojević, koja je diplomirala na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti u klasi profesora Dragana Karadžića pripada figurativnom slikarstvu. Širina njenog umjetničkog interesovanja svrstava ih motivski u polje apstraktnog slikarstva.
– To je pokret, možda strahovi i slutnje, neke stvari izvučene iz podsvijesti koje su pronašle pečat na platnu. U stvari, to je sumiranje svega što živite, uz realnost naše svakodnevice. Sama slika je kroki života... tako ja to vidim.
Činjenica da je ova slikarka otvorila svoju izložbu plesom, govori da su joj granice likovne umjetnosti tijesne. To svjedoče i njene specijalističke studije – intermedijalno slikarstvo, koje je takođe zaršila kod profesora Karadžića.
– Ples nije uvježban, to je izraz čistog osjećaja u momentu. Na video bimu publika može da gleda moje fotografije, na zidovima eksperimentalne slike urađene u kombinaciji crteža i ulja na platnu, ali izabrala sam da postavku predstavim plesnim performansom – objašnjava ona.
Iako je riječ o neformalnom prostoru kakav je kafe „Bluz bar” Dubravka Milivojević je imala čast da otvori svoju izložbu u prisustvu svog mentora, profesora Karadžića, u čijij klasi ste završula FLU. Do podrške poznatog stvaraoca koji je kao pedagog odnjegovao već nekoliko generacija naših likovnih umejtnika joj je veoma stalo, kaže ona.
– Veoma ga poštujem i volim. Ne osjećam prema njemu strahopoštovanje, već poštovanje, kao osobi koja je veoma bitna u mom životu – kaže Milivojević.
Naši slikari, bez obzira kojoj generaciji pripadali sve češće se odlučuju da svoje stvaralaštvo predstave u neformalnim prostorima, poput „Bluz bara”. Želju da se skrene sa utabanih staza naše likovne scene možda je najbolje objasnila Dubravka Milivojević.
– Ovo mjesto je živo, ljudi vole da ga posjećuju, ovdje se cirkuliše svakodnevno. Bitno mi je da mjesto živi, pa ljudi onda naiđu i prepoznaju ono što im treba u samoj slici. Ili će im se slika sama obratiti – kaže ona.
Svjesna je da je za likovnog umjetnika bitno da mu radovi budu izloženi u klasičnom galerijskom prostoru, no, argument protiv ovoj ideji je što klasične galerije nisu popularne među publikom.
– Veoma je bitno izložiti svoje radove i u klasičnoj galeriji, ali problem je, posebno na Baklanu, što ljudi rijetko posjećuju galerije. A, ja prije svega želim da ljudi vide moja djela i onda svjesno napravite kompromis da možda to nije previše ozbiljan prostor, ali opet veća je mogućnost da više ljudi vidi vaše slike – objašnjava Dubravka Milivojević.
Ova mlada slikarka je samostalno izlagala četiri puta, u Kotoru, Budvi i Podgorici, a učestvovala je i na nekoliko kolektivnih postavki u zemlji i inostranstvu. Boravila je i u Portugaliji, kao učesnik internacionalnog seminara „Kultura i umjetnost mediteranskih zemalja”.S.Ć.